INTERVJU O CARSKOM REZU

1. Koliko carskih rezova imate? Koji je razmak između?

Obja djeteta su rođena carskim rezom, što znači da sam dosad prošla dvije operacije carskog reza. Jedan se neočekivano i hitno dogodio u svibnju 2018., dok je drugi bio polu-očekivan, a na kraju se i dogodio u veljači 2020. godine. Oba u operacijskim salama KBC Rijeke.

2. Kako se desio 1 carski rez? Koji osjećaji ste imale kad ste saznale da morate na carski?/kad se on dogodio.

Moj je prvi carski rez bio za mene uistinu jedno od najintenzivnijih, najstrašnijih i najemotivnijih trenutaka u životu. Ponajviše zbog toga što mi je to bio prvi porod, prvo dijete i prvo iskustvo trudnoće koje je završilo za mene potpuno neočekivano – hitnim carskim rezom. Moje je očekivanje bilo da će porod proteći prirodno, eventualno uz epiduralnu anesteziju. Čak sam djelomično očekivala i potpomaganje lijekovima (drip). Nisam sitne građe, sportski sam tip i volim aktivnost. Moje je vjerovanje bilo da će porod biti težak, ali da imam ono što je potrebno da iznesem prirodan porod. Uz to, moja je prva beba bila prosječne težine. Dakle, ništa u mojoj trudnoći za mene nije bilo indikator da će ona završiti carskim rezom. Kad je porod krenuo „filmski“ (pucanjem vodenjaka i poplave oko mene, trenutni intenzivni bolovi), već sam si zamišljala sebe znojnu, u bolovima, urlajući za porođajnim stolom. Međutim, susrela sam se s neproduktivnim trudovima. Nisam znala da to uopće postoji. Sat za satom probadajućih bolova koji ne šire zdjelicu, koji ne dodaju centimetre nakon svakog pregleda, koji ne otvaraju dovoljno za prirodan porod. Ispremiješane emocije straha, nesigurnosti, neugode, iščekivanja, … samo su se pojačavale iz trenutaka u trenutak. Kada je nakon 13 sati liječnik došao i rekao da beba počinje gubiti kisik u krvi te da je potreban hitan carski rez, osjećala sam kao da je netko na mene izlio kantu ledene vode. Preplavio me osjećaj bespomoćnosti, razočarenja i prestravljenosti. Počela sam drhtati i cvokotati zubima, bez mogućnosti da se saberem i prodišem te trenutke, jer me trebalo hitno pripremiti za operaciju. Cijelu trudnoću pripremala sam se kroz vježbe disanja, učenjem o fazama prirodnog poroda, mogućnostima tijekom poroda, ali mogućnost za carskim rezom sam nekako zanemarila. Srećom, svi su ti osjećaji, barem kod mene, nakon poroda splasnuli, jer sam osvijestila da je carski rez za moju bebu i mene bio spas.

3. Jeste li imale riječi podrške nakon carskog i koje su to bile riječi i od koga?

Ono što je uistinu bilo dobro u cijeloj priči mog prvog carskog reza je podrška koja me okruživala za vrijeme operacije, ali i u post-porođajnom razdoblju. Liječnik koji mi je nastojao, uz moje trenutno stanje, detaljno objasniti zašto je carski rez potreban i kako će on izgledati. Anesteziolog koji se istinski brinuo, i verbalnom i neverbalnom komunikacijom, da me vodi i podržava tijekom postupka. I moj suprug koji nije ustuknuo pred hitnoćom, koji je ostao uz mene cijelo vrijeme i jasno pokazao kako želi biti blizu (pa čak i u operacijskoj sali, što su mu i dozvolili). Medicinske sestre koje su bile nježne i pažljive. Babice koje su prizemljeno i suosjećajno prihvatile moju nemoć i umor nakon takvog poroda. Vjerujem da je izostala podrška od samo jedne osobe, teže bih se nosila s ishodom i osjećajima koje imam. Mislim da mnoge žene imaju nepodržavajuća iskustva, djelom jer su i same na toliko ranjivom mjestu u životu na kojem je teško bilo što što nije osmjeh, pažljiv dodir i prihvaćajući pogled interpretirati kao podršku. Ohrabrujuće je za novopečenu mamu čuti „Bravo! Stvarno si odradila lavovski posao!“, „Sve će biti u redu. Tu sam za tebe.“. No, veoma je važno da je i žena sama sebi podrška, vjerujući u sebe i osnažujući se riječima i mislima koje su za nju ohrabrujuće. A jednako je važno da i okolina bude podržavajuća. Najveća podrška izvana je kad okolina razumije koliko teški budu neki trenuci i kažu „Ovo je bilo baš teško, ali ti si to prebrodila!"

4. Jeste li doživjele sram što ste rodile na carski? Kako ste to prihvatile?

Osobno nisam osjećala sram zbog načina poroda, jer sam si odmah osvijestila da je ta operacija spasila moje bebe, a u konačnici i mene. Međutim, znam da je sram prirodan osjećaj koji se javlja kada mislimo da nismo ispunili neka očekivanja. U startu je problem u tim očekivanjima (Ja sam žena koja bih trebala moći roditi svoje dijete bez pomoći ili operacija), a koja su nerealna i čak pogubna za naše zdravlje i funkcioniranje. Čak i kada osjetimo da nam drugi pokušavaju nametnuti ta očekivanja, mi smo te koje moramo postaviti granicu i osvijestiti realnost da je carski rez nužan u mnogo slučajeva i uistinu predstavlja spas za brojne živote. Kada meni netko pokuša reći „Ma sigurno se moglo drugačije“, ja mu samo kažem „Da nema carskog reza, vjerojatno ne bih ja ovdje s tobom razgovarala niti bismo uživali u društvu moje djece“.

5. Što ste odgovarale na pitanja poput "kako je prošlo?, " jesi li sama?", "zašto carski?", "što opet na carski?" i komentare poput :" a onda nisi ni rodila", "blago tebi, barem nisi se mučila", "a lako je tako", "ma nisi se dovoljno pripremila/potrudila" ili slične ako su bili.

Nastavno na komentare i pitanja koja carski rez ne stavljaju u isti koš s prirodnim porodom, mislim da je važno da si žene osvijeste njihovu snagu, uložen trud i muku koju prolaze dok rane malo ne zacijele. Za suočavanje s nekim tko ne razumije carski rez potrebno je prvo dobro shvaćanje i prihvaćanje sebe. Ipak, kad je carski rez u pitanju, nakon poroda ti nisi potpuno funkcionalna osoba koja može brinuti samostalno o svojoj bebi. Potrebna ti je podrška drugih ljudi. Možda čak i malo više nego što je kod prirodnih poroda potrebno. Znam žene koje su se zvjerski namučile u prirodnom porodu, a nakon poroda relativno brzo povratile snagu i bile sposobne biti samostalne u svemu. Moje su priče potpuno drugačije, i bilo mi je teško prihvatiti da neko vrijeme ovisiš o drugima kada proživiš carski rez. Uzeti bebu, dojiti, ustati, obavljati jednostavne stvari, … sve postaje teško i iziskuje napor. Mislim da često to bude i kamen spoticanja za mnoge mame carice koje, zbog osjećaja da se moraju čim prije početi skrbiti o bebi i sebi samostalno, prelaze preko svojih granica i usporavaju svoj oporavak. To se i meni dogodilo, zbog mog vjerovanja da ja mogu sve, nisam mirovala koliko je bilo potrebno te sam završila na antibioticima zbog upale mjehura. Zato, kada mi netko kaže da nisam ni rodila, ja im samo kažem „U redu. Drago mi je da ti nemaš takva iskustva, te boli. Ali ja sam na svojima bolima zahvalna, jer zbog njih imam dvoje prekrasne djece.“

6. Kako se nosite s time da nikad nećete doživjeti iskustvo vaginalnog poroda.

Kada sam bila na posljednjem pregledu prije drugog poroda, glavna liječnica i voditeljica odjela u KBC Rijeka mi je rekla: „Svaki porod je individualan. Carski rez je vjerojatan ishod, ali o tome hoće li do njega doći ili ne ovisi jako mnogo faktora prije i za vrijeme poroda. Sve je moguće.“ Razgovarale smo o tome da je u današnje vrijeme moguće roditi prirodnim putem i nakon trećeg ili četvrtog carskog reza. Sve ovisi o tome kako počne porod i kako protječe. U nekim situacijama carski rez je jedini izbor, ali tada treba osvijestiti da je to spas za ženu i dijete. To je u redu. Ima slučajeva gdje se žene toliko boje prirodnog poroda da se izborom odluče na carski rez. I to je u redu. Najvažnije je što žena želi, očekuje i može. Ja sam sasvim u redu s tim da, ukoliko do toga dođe, i po treći put rodim carskim rezom, ali mi je u redu i da se dogodi prirodni porod. Mislim da je važno tumačenje što za nas taj carski rez znači. Ako ga gledamo kao jedini mogući oblik poroda u našoj situaciji, i prihvatimo ga da je to tako, s njim nećemo povezivati negativne emocije. Čula sam za grupe podrške i doule koje poučavaju žene u osvještavanju svojih potencijala, povezivanju sa zdjeličnim dnom, opuštanju kroz porod, a sve kako bi povećale mogućnost ishoda prirodnog poroda. Može se i s takvim nečim pokušati ukoliko se želi poraditi na prihvaćanju sebe i svojih potencijala.

7. Sudjelujete li u razgovorima u ženskom krugu "kako sam rodila"?

Kroz svoje ženske razgovore o porođajnim iskustvima uvidim kako smo kao pahulje kad sniježi, svaka žena je jedinstvena i svaki porod je jedinstven. Čak i kad neke žene imaju relativno sličan porod, drugačije su ga doživjele. Za mene su ti razgovori s prijateljicama ili poznanicama pravo povezivanje i osnaživanje, jer uvidim kako su žene moćna bića koje prolaze kroz razna bolna iskustva, a i kasnije, u podizanju djeteta doživljavaju razne poteškoće, sve kako bi se ostvarile u ulozi majke. Zato, iako smo moćne i snažne, potrebna nam je podrška, ponajviše međusobna.

8. Što biste rekle mamama koje se pripremaju na carski rez ili koje će ga hitno doživjeti?

Carski rez je operacija, sa svime što ona donosi. Uspavljuju te cijelu ili dio tebe, a nakon što anestezija popusti, određeno vrijeme rana boli. Međutim, to brzo prođe, uz malu pomoć lijekova za ublažavanje boli. Za vrijeme samog poroda malo se toga može kontrolirati, ali i jedino što možeš je brinuti o sebi da budeš što smirenija i staloženija, jer se to odrazi i na kasniji oporavak. Najviše od svega, treba vjerovati u sebe, ali bez ustručavanja pitati za pomoć i podršku ako naiđeš na poteškoću. Bilo to kasnije dojenje, pomoć oko dizanja ili previjanja djeteta, bilo čega. Muka bude manja ako ju se podijeli. U konačnici, nismo ništa manje majke kraljice i carice ako oko nečega pitamo za pomoć.

9. Preporuke za mame nakon carskog. Što vam je olakšalo oporavak? (posebne gaće nakon carskog, krema za ožiljke, masaža, kako hodati, kako se dizati, kako dojiti, disati, neke vježbe možda, prehrana, neka rutina?)

Iz moje perspektive, nakon proživljenog carskog reza u prvom je redu najvažnije pripremiti teren nakon poroda, u vidu podrške (partnerske ili obiteljske). Tko će kuhati? Tko će brinuti o starijem djetetu ako je tu? Gdje će majka odmarati, dojiti,… Važno je dogovoriti neke bitne stvari koje bi mogle postati uzrocima poteškoća u funkcioniranju ili odnosu. Kada će početi dolaziti rodbina? Hoće li netko pomagati majci u vidu previjanja, odlazaka na tuširanje ili wc? Tko će pričuvati dijete za to vrijeme? Sve u to jako važne stvari koje je dobro da majka unaprijed zna, kako bi se osjećala sigurnijom. To zapravo jako utječe i na oporavak majke. U tom smislu, žena mora i sama znati postaviti granice. Što joj je važno, što joj treba, što nikako ne želi nakon poroda. Meni je osobno bilo jako važno da ograničimo vrijeme kada je netko osim supruga i/ili starijeg djeteta u kući, jer se nisam odmarala kada sam bila okružena ljudima. A druga stvar, oporavak najviše olakšava, iako u to nisam nikako vjerovala dok nisam iskusila, ustajanje i pokretanje mišićnog tkiva nakon poroda. Ovdje ću odmah odgovoriti i na posljednje pitanje, kako mi je to ustajanje ujedno i najneugodnije iskustvo vezano za carski rez. Već nekoliko sati nakon poroda do tebe dođe fizioterapeut koji ti pomaže da se…ustaneš! Dakle, nakon što su ti doslovce izvadili utrobu, imaš rez veličine 15 cm na ispuhanom trbuhu, bojiš se pomaknuti kako ne bi otvorila ranu ili intenzivirala bol nakon popuštanja anestezije, dođe ti osoba koja te uvjerava da moraš ustati. I doista moraš. Pokretanje mišića ubrzava smještanje organa na mjesto i olakšava oporavak. Što više ležiš i ne mrdaš, to je oporavak sporiji. No, užasavajuća bol, izuzetno teško iskustvo, koje je trajalo svega 10 minuta, bez toga ne ide. Nakon drugog carskog reza, koji se učini po istom rezu kao i prvi, ta je bol tada još intenzivnija i ustajanje je još teže. Molila sam fizioterapeutkinju da me pusti da ležim, neka se vrati kasnije ili sutra, no, što se mora – mora se.